Stories

Mambongwe

Mambongwe (od Livingstona do ovog sela vozi se 14 sati). Nakon što smo parkirali naš automobil, čuli smo zvuk drugog automobila koji nam je dolazio ususret. Parkira nekoliko metara od nas, u njemu Kinez. Pozdravimo se, i krene razgovor otprilike ovako: što ti iz Kine radiš ovdje usred ničega? Odgovara pitanjem, a što ti iz Europe radiš ovdje.

Dalmatinac u meni želi odgovoriti da sam iz Australije, ali ipak nastavljam prijateljski: bio sam prošle godine ovdje, bili su u dosta lošem stanju, djeca su jako kašljala, veoma me dirnulo njihovo beskrajno siromaštvo… pa sam ih došao vidjeti, a ti? Ja sam im našao vodu, izbušio bušotinu na 58 metara, danas ću im postaviti pumpu tako da će ubuduće imati pitku vodu. Tko to financira, pitam ja. Kaže, moja država. A što tvoja država dobiva zauzvrat, nastavljam. Ne odgovara ništa. Ima li to veze s onim trupcima koje smo vidjeli dok smo se vozili prema ovamo (pokazujem mu fotografije)? Pa… ima, priznaje. Zar njih baš svi moraju iskorištavati, mislim si… novi kolonijalizam… 

U međuvremenu se okupilo 20tak mještana, moj vozač mi šapuće, father ovi su došli vidjeti puštanje vode a ne tebe. 

Nakon što smo se ispozdravljali, zauzmu mjesto ispod strehe gdje inače održavaju seoske sastanke. Pitam ih, sjećaju li se da sam prošle godine bio ovdje. Sjećamo, kažu, dao si nam bombone. (Nažalost ovaj put smo stvari iskrcali, pa i bombone, u selu prije u kojem ćemo noćiti.) Pravim se da ovo o bombonima nisam čuo. Baš u tom trenutku Kinez je upalio agregat i voda je potekla, šum vode privukao je svu njihovu pažnju… Sve što sam im htio reći palo je u „vodu“… Moj prijatelj Kinez i ja smo u znak prijateljstva razmijenili darove, on meni bocu vode, ja njemu proteinsku pločicu…